U maloj mrznavoј sobi u velikom starijoј kući živeo je dečak po imenu Timmy. U svojoj maloj hladnoј sobi, Timmy je sedeo veoma sam, hladan vazduh ga je grizao po nosu i prstima. Zidovi su bili prazni i od leda, što je još više smanjivalo njegov već mali rast.
Po noćima, zakopao bi se u svoju usku krevet i povukao bi tanu pokrivač do brade kako bi se zagreo. Ali koliko god tesno se skrcao, hlad mu je ipak dostizala; prsti su mu bili osećani kao otupeli, a telo je drhtalo od mrznave. Njegova mala hladna soba više je bila poput ledene zatvorenice nego toplo mesto.
Jedne noći, kada Timmy nije mogao da spava, čuo je kako stara kuća kreće i stenje. Mislio je da čuje šaputanje iza nevidljivih zidova svoje male hladne sobe. Zanimalo ga je, ali je bio malo uplašen, pa je stavio uho na mrznulu zidu, nadajući se da će sazna šta se dešava. Ono što je čuo dalo mu je hrda, strah.
Negde daleko u tamnim senkama malog hladnog soba, nešto strašno je čekalo. Timmy je osjetio to, čak i dok nije mogao da to ugleda. Senke su plesale po zidovima, stvarajući čudne oblike koji su izgledali kao da se sami škrću. Timmyjev disanje je bilo maglo u hladnom vazduhu dok se je zakrivio ispod krpe, uplašen čak i da otvori oči od straha da ne vidi nešto strašno.
I, bilo je veoma hladno i strašno u njegovoj maloj hladnoj sobi, ali je Timmy ODLUČIO da se ne boji. Shvatio je da mora da bude hrabar i nauči kako da preživi hlad. I svaki dan, led koji ga je mučio je postajao manje ograničavajućom mrežom, a više nitrom koju je mogao proći kroz ruke.
Konačno, Timmy je shvatio da će, kako bi preživeo u nezahtevanom kći, morao da se zagreje, ali nije to bilo sve – morao je i da bude hrabar. Mali hladni soban postajao je manje kao zatvor i više kao mesto gde treba biti jači sa svakim prošetkom dana. I dok je mrznava otplinjivala sa njegovog srca, Timmy je otkrio topaoću unutar sebe, nekoga tko je bio tu svi vreme, a koga nikakva hladna soba nikada nije mogla uzeti.